„Čeh u japankama spašen s Biokova.“ „Česi se zaputili na Velebit bez vode.“ „Čeh u sandalama krenuo na Dinaru.“ Ovakvi i slični naslovi su mi prolazili kroz glavu dok smo se penjali prema vrhu. Nas četvorica smo krenuli iz doma Wangenitzsee-Hütte prema vrhu Kruckelkopf (3181m), prvom susjedu simbolično višeg i značajno razvikanijeg Petzeck-a (3283m). Padala je kiša, a magla je zaklanjala pogled na Wangenitzsee. Sa svakim metrom nadmorske visine postajalo je sve hladnije iako je bio srpanj. Čeh iza nas niti je bio u japankama, niti ga je trebalo spašavati. Grabio je uzbrdo i brzo smanjivao udaljenost. U stopu ga je pratio sin kojem nije moglo biti više od šest godina. Nekih pedesetak metara iza slijedila ga je supruga s trogodišnjom kćeri na ramenima.
Ova obitelj je izvanredan primjer koliko stereotipi mogu biti pogrešni. Budući da smo, u domu, bili jedini gosti izvan njemačkog govornog područja, večer prije, razgovor je krenuo sam od sebe. Na žalost, cijena pive od 5 eura i rano ustajanje su nas brzo potjerali u krevet. Ili možda na sreću. Lako se mogu zamisliti kako nakon treće pive pričam anegdote o Česima u japankama i njihovim planinarskim pothvatima. Jedan od prijatelja iz ekipe je možda manje sklon podbadanju, ali zato nije mogao skinuti oči s mame Čehinje koja je imala figuru netom propupale djevojke. Pazio je da ne bulji dok je suprug u blizini, ali bojim se da bi taj oprez popustio nakon nekoliko warsteiner pilsnera. Bilo kako bilo, umor i ugostiteljska pohlepa su nas otjerali rano u krevet i međunarodni skandal je izbjegnut.
Na putu prema vrhu travnate površine su nestale i pred nama se pružao nepregledni kamenjar, sive stijene lagano prošarane crvenkastim tonovima, puno tamnije od kamena u Slovenskim Alpama. Počeli smo tu i tamo nailaziti na pokoji otočić snijega promjera par metar okružen morem kamenja. Jedan član ekipe je krenuo prečicom preko takvog otočića. Valjda je razmišljao o mami Čehinji umijesto o tome gdje treba staviti nogu. Propao je do bedara u snijeg. Par šaljivih dosjetki na njegov račun i nastavljamo dalje. Staza je sve strmija, a i loše markirana. Dolazimo do snijega. Ovaj put ne do otočića nego do ozbiljnog sniježnog nanosa koji nam je zakrčio stotinjak metara staze. Naš neslužbeni vodič ispituje teren u pokušaju da, verući se po stijenama, zaobiđe snijeg. Uskoro se vraća. „Moglo bi se, ali malo je zajebano. Sve je mokro i klizavo.“ „A da pređemo preko snijega, ne bi bilo prvi put“ – predložim. „Jesi ti normalan?!“ – odgovara ovaj što je već upao. „A da se vratimo?“ – javlja se dežurni paničar. Vodič baci pogled na svoj garmin i objavi da postoji staza kojom možemo zaobići snijeg samo se moramo malo spustiti.
U tom trenutku stiže nas Čeh sa sinom. Vidi se da je i on malo zatečen s prizorom, ali nipošto obeshrabren. Na solidnom engleskom nas pita jesmo li se pokušali popeti po stijenama i zaobići prepreku. Odgovaramo da nam se to čini nezgodno jer pada kiša i sve je klizavo i da ćemo pokušati obilaznom stazom. Klima glavom i kaže da će oni radije pokušati pronaći neki prolaz nego se vraćati. Počinjemo se spuštati natrag do račvanja i početka obilazne staze. Na ovim visinama nikom nije drago gubiti već ispenjane metre, ali što je tu je. Srećemo mamu Čehinju koja se penje s kćerkom na ramenima. Brza je i nimalo uspuhana, tek malo crvena u licu. Razmjenimo par riječi i svatko nastavlja svojim putem. „Crvenilo joj dobro stoji!“ – komentira naš zaljubljeni prijatelj. „Bolje gledaj kud staješ jer ćeš drugi put upasti u provaliju, a ne u pola metra snijega.“ – odgovara vodič. Dolazimo do odvojka koji smo tražili. Opet uzbrdo. Ovaj dio staze je bolje markiran i to nas ohrabruje. Čak je i kiša prestala iako je i dalje oblačno. Uskoro stižemo na Perschitzscharte (2974 m), sedlo između Kruckelkopfa i Hoher Perschitzkopfa s kojeg se pruža prekrasan pogled na Gradensee sa sjeverne strane i Wangenitzsee s južne. Barem tako nekoliko dana kasnije čitam na internetu jer kad smo mi stigli tamo, bila je takva magla da smo jedva vidjeli jedni druge na par metara udaljenosti. Puno više od izostanka panoramskog pogleda nas brine što ovdje prestaju markacije. U prvi tren pomišljamo da su na većoj udaljenosti, pa ih ne vidimo zbog magle. Procjenjujemo u kojem smjeru bi staza trebala ležati i nastavljamo.
Dolazimo do sve strmijeg i strmijeg terena, a markacija nigdje. Vodičev garmin kao da zbija šale s nama. Čas pokazuje da smo na stazi čas da smo izvan staze. Nako pola sata uzaludnog veranja opet se vraćamo na sedlo. U međuvremenu kiša je opet počela. Usprkos solidnoj planinarskoj odjeći mokri smo do gole kože. Dva člana tima zaključuju da im je dosta i krenu se spuštati. Ja i vodič smo odlučili nastaviti. Ne nalazimo markacije, ali otkrivamo neoznačenu stazu. Vodič pogledava na garmin – „Svaki čas bi se trebali spojiti s našom stazom.“ I stvarno, nekoliko minuta kasnije ugledamo markaciju koja označava stazu prema vrhu. Dižemo pogled i u nevjerici shvaćamo da smo se vratili na našu staru stazu, ali ponovo ispod sniježnog nanosa. U tom trenutku počinje padati tuča.
Dva sata kasnije sva četvorica sjedimo u restoranu planinarskog doma. Neki se tješe s pivom, neki se griju s čajem. Imam još jednu suhu majicu u ruksaku, ali ne da mi se presvlačiti. Treba nam još barem tri sata do auta, a kiša ne prestaje. Bar više nema tuče. Završavamo s pićem i spremamo se krenuti. U restoran ulazi Češka obitelj. Veseli i nasmijani. Pozdravljamo se. Pitamo ih kako je bilo. Pričaju nam kako su se cure morale vratiti, ali njih dvojica su se popeli. Pitamo ih za put kojim su prošli, a oni nam objašnjavaju da su se motali okolo po stjenama dok nisu našli na usijek za koji su zaključili da nije previše opasan i tako uspjeli zaobići prepreku. „How about you guys?“ – pita Čeh. „No summit for us today.“ – odgovara naš vodič.
Goran Baković
