Zamislite mladog muškarca koji za život zarađuje radeći u frizerskom salonu. Zamislite ga kako izblajhane kose sa širokim osmjehom na licu razmjenjuje tračeve s gospođama u najboljim godinama. Zamislite ga kako s ozbiljnim izrazom lica pomaže tim istim gospođama oko izbora nijanse kestenjasto smeđe koja najbolje ide uz njihov ten. Zamislite ga kako biranim rječima uvjerava buntovnu petnaestogodišnjakinju, čija majka pije kavu s njegovom, da se ne oboji u zeleno. E, sad zamislite tog istog čovjeka kako sve to jednog dana pošalje kvragu, prozove se Deus Da Guerra (Bog Rata) i počne za život zarađivati mlateći druge ljude. I to ne samo da počne zarađivati već postane svjetski prvak u napoznatijoj svjetskoj organizaciji mješanih borilačkih vještina.
Iako nema veze s planinama morate priznati da je priča vrlo inspirativna, pogotovo za ljude poput mene koji osam sati dnevno (ili više) provode u uredu i još sat ili dva u autu, a maštaju o vrhovima s kojih se pruža pogled na horizont bez tragova civilizacije. Pri ovom ne mislim na odlazak na Sljeme vikendom, ne milsim na vikend na Velebitu, ne mislim ni na vikend u Alpama. Zapravo, ne mislim na vikend uopće. Mislim na način života. Što je potrebno da pristojni frizer postane ubojita zvijer? Vjerojatno isto ono što je potrebno da sredovječni gradski lik s četri, pet kila viška postane istinski gorštak. Vratit ćemo se na ovo pitanje.
- Tragedija na Špikovom grabenu: Lavina odnijela život 30-godišnjeg alpinista
- Krpelji i planinarenje
- 2. planinarski pohod obilaznicom Planinarskim putovima Frankopana (PPF)
- Još jedna radna akcija na Rosijevom skloništu
- Predavanje Marka Buljana – Hrvatska alpinistička ekspedicija „Patagonija 2024.“
Stajao sam na stijeni i gledao trojicu koji su već prošli. Ispred mene je bio usijek zatrpan snijegom. Nosio sam kratke hlače i niske salomonke. „Jebote za ovo mi trebaju dereze“ – doviknem. Znam da ne trebaju. Ljeto je. Ipak, strmina je takva, da ako klizneš nema zaustavljanja. „Ajde, mekano je, samo čvrsto gazi“ – dovikuju s druge strane. Ne vidim im izraz lica, predaleko su, ali znam da Hrvoje i Andrija kolutaju očima. Poje ima svoje brige i ne obraća pažnju na mene. Gledao sam ga kako prelazi.
Otprilike kao vozač početnik koji se nađe između dva kamiona. Nanišani prolaz i stisne gas, pa što bude. Taman sam se spremao napraviti prvi korak, kad ugledam nekog kako dolazi s druge strane. Tip je projurio pokraj trojice mojih prijatelja kao da je na atletskoj stazi, a ne na četrdesetak centimetara širokom puteljku ispod kojeg je provalija duboka četristotinjak metara. Kad je stigao do sniježnog nanosa samo je nastavio. Izgledao je kao nekakav div koji može sve prirodne prepreke jednostavno prekoračiti. U tom trenutku shvatim da je već ispred mene i požurim mu se maknuti s puta da me slučajno ne bi pokušao mimoići s unutarnje strane.
Dok sam se ja pokušavao zalijepiti za stijenu i prepuštao mu dio staze prema provaliji shvatio sam da ga više nema. Tip je skužio s kim ima posla i uzverao se preko nekakve stijene iznad mene, te mi prepustio cijelu stazu. Svih c.c.a. 40 centimetara. Dok se udaljavao, okrenuo se i uz smješak dobacio – „ v snegu je najlažje!“ „Ipak postoje ljudi sa supermoćima.“ – pomislio sam.
Nekih osam sati kasnije iza nas su bila tri vrha, Brana, Planjava i Ojstrica, ja sam bio potpuno iscrpljen, a Logarska dolina je i dalje izgledala kao mala, udaljena zelena crtica okružena nepreglednim sivim vrhovima. „Još malo, već smo se dosta spustili. Vidiš da vegetacija postaje gušća.“ – Hrvoje me ohrabruje. Pogledam usamljeni kržljavi grmić koji mi pokazuje i pomislim – „zar bi me to trebalo utješiti?“ Zatražio sam pauzu. Još nije bio mrak, ali bilo je kasno. Nismo imali lampe. Oblaci su se navukli. Ako pljusne sve će biti klizavo, i stijene i klinovi i sajle.
Usprkos tome niko se nije bunio, svi su samo sjeli. Andrija je došao do mene. Pruži mi nekakav izotonični napitak. „Popij ovo“. „Što je to?“ „Samo popij.“ Popio sam. „Slušaj,“ – počne – „bio sam par puta na planini s jednim likom. Taj je prehodao sve što se može prehodati. Nešto s puškom na ramenu devedesetih, nešto kasnije s ruksakom. Često organizira izlete, ali rijetko skupi više od par ljudi jer se zna da su mu ture nerazumno duge, a tempo ubojit. Jednom smo išli samo nas dvojica. Uspio sam ga pratiti, ali bilo je jasno zašto se nitko osim mene nije prijavio. Pitao sam ga zašto to radi. Zašto gura ljude do krajnjih granica? Znaš što mi je rekao? Rekao je da kad misliš da više ne možeš da si tek na četrdeset posto svojih mogućnosti.“ Tog dana stigli smo do auta prije mraka.
Što je potrebno da pristojni frizer postane Bog Rata ili da sredovječni uredski rob postane istinski gorštak? Teško je reći, ali pretpostavljam da je potrebno onih šezdeset posto koje treba dati nakon što misliš da više ne možeš. Sva sreće da je za spuštanje s Ojstrice prije mraka bilo dovoljno samo četrdeset i pet posto!
Goran Baković
