U vremenu kada je Manaslu postao sinonim za masovne jesenske ekspedicije, fiksne užadi i duge kolone na putu prema (pravom) glavnom vrhu, uspon ukrajinskog alpinista i planinskog vodiča Aleksandra Moroza krajem travnja 2026. djelovao je gotovo kao putovanje u prošlost. U cijeloj proljetnoj sezoni dozvolu za uspon imala su samo dvojica penjača -Moroz i Mark Ablovacki iz Kirgistana – što znači da je planina bila praktički prazna.
Moroz je uspon izveo u stilu kakav se na himalajskim osamtisućnjacima danas gotovo više i ne viđa: bez dodatnog kisika, bez fiksne užadi (osim nekoliko metara starog užeta tik ispod vrha), bez nosača i bez postavljenog baznog logora. Umjesto toga, on i Ablovacki noćili su u selu Samagaonu. Sve potrebno nosili su sami – šatore, gorivo, hranu, vreće za spavanje – a samostalno su postavili i tri visinska logora.
Budući da u izvansezonsko vrijeme na planini nije bilo nikakvog baznog logora, nikakvih utabanih staza ni ljestava preko ledenjačkih pukotina, dvojica penjača morala su sama pronaći put kroz ledenjački labirint. Prva aklimatizacijska rotacija završila je na 6100 metara jer je snijega bilo previše i prijetila je opasnost od lavina. Aklimatizaciju su uostalom obavili na neuobičajen način: u Samagaon su stigli preko prijevoja Larke La na 5100 metara, što je već samo po sebi fizički vrlo zahtjevan pristup.
Vremenska prognoza pokazivala je tek jedan kratki vremenski prozor, pa su se odlučili na izravni uspon na vrh, unatoč skromnoj aklimatizaciji. Do trećeg logora na 6800 metara stigli su zajedno, no tu je Ablovacki, suočen s opasnošću od smrzotina, odlučio ostati u šatoru. Moroz je nastavio sam.
Kako nije imao drugi šator, na visini od 7400 metara bivakirao je na otvorenom, samo u vreći za spavanje. Riječ je o jednom od najčistijih, ali i najopasnijih elemenata cijelog uspona – „otvoreni bivak” na takvim je visinama rijetkost čak i u povijesti alpskoga stila. Sljedećeg jutra nastavio je prema vrhu, povremeno se hvatajući za poneko staro uže koje je virilo iz snijega, te je 28. travnja 2026. u 8:26 po lokalnom vremenu stao na vrh Manaslua (8163 m).
Cijela ekspedicija trajala je svega 15 dana – od dolaska u Katmandu do vrha – što je iznimno brzo za uspon bez kisika i bez ikakve podrške. Tako nešto moguće je samo u dobrim uvjetima, kada je gora suha, vjetrovita i tehnički zahtjevnija, ali istodobno bez gužve.
Morozov uspon važan je i privlači pozornost iz više razloga: predstavlja povratak samostalnosti u doba kada Himalajom dominira komercijalna logistika; pokazuje da je Manaslu u proljeće sasvim drukčija, tehnički mnogo zahtjevnija planina; primjer je suvremenoga alpskog stila na 8000 metara; te se temelji na prosudbi, izdržljivosti i prihvaćanju rizika, a ne na infrastrukturi. Riječ je o usponu kakav bi Reinhold Messner ili Erhard Loretan vjerojatno prepoznali kao „čisti”.
Izvor: Instagram