Nedjeljno jutro, nešto prije osam sati. Tišina visoravni Bunovac na istočnim obroncima Velebita bila je kratkotrajna – razbili su je prvi razgovori, podešavanje ruksaka i šuštanje planinarske opreme. Nas jedanaest okupilo se s istim ciljem: popeti se na Vaganski vrh, najviši vrh čitavog Velebita. Nekima je to bio prvi susret s ovom planinom, drugima poznat teren, ali svima jednako uzbudljiv izazov.
Početak u hladu velebitske šume
Od Bunovca (1214 m) vodi planinarska staza koja se prvo polako penje kroz sjenovitu bukovu šumu. Taj dio puta bio nam je pravo olakšanje – iako jutro, sunce se već pokazivalo u svom ljetnom izdanju. Svježina tla, miris šume i jutarnja svjetlost stvarali su gotovo meditativan ugođaj. Ipak, teren je ubrzo dobio na strmini, a razgovor je zamijenilo koncentrirano disanje.
Staza iz Bunovca vodi prema križanju gdje se grana prema Svetom brdu i Vaganskom vrhu, a cijelim putem ostaje u granicama pristupačnog – dobro je označena, prohodna i tehnički nezahtjevna. Idealna je za početnike koji žele doživjeti „veliku planinu” bez suvišnih rizika.
Ispod goleti i razgranatih putova
Nakon izlaska iz šume, otvorila se visoravan prepuna niske vegetacije, kamenjara i širokih vidika. Pogledi su postajali sve bolji – prema Lici, obroncima Velebita i prostranstvima iza nas. Na križanju staza koje vode prema Svetom brdu i Vaganskom vrhu napravili smo kratki predah, razmijenili par šala i pripremili se za završni dio uspona.
Ovaj dio puta bio je potpuno izložen suncu, bez trunke hlada. Vrućina je postajala sve intenzivnija, ali unatoč tome zadržali smo stabilan ritam. Bodrili smo jedni druge, znajući da nas na kraju čeka vrh s pogledima koji će sve to nadoknaditi. More se još nije vidjelo, ali osjećali smo da smo mu sve bliže – po svjetlosti, po zraku, po mirisu.
Završni uspon do vrha
Završni uspon prema Vaganskom vrhu već je ostavio trag na nama. Sunce je neumoljivo peklo, zalihe vode su se smanjivale, a svaki korak po kamenjaru tražio je dodatni napor. No, kako su se obrisi vrha počeli nazirati, osjetilo se uzbuđenje koje je nadjačalo umor. Prvi smo stigli gore – u tom trenutku vrh je bio samo naš.
Tišina, širina i onaj jedinstveni osjećaj kad znaš da stojiš na najvišoj točki čitavog Velebita. Pogledi su se pružali u svim smjerovima – prema Lici, Zadarskom zaleđu i sve do morske pučine s otocima koji su blještali pod suncem.
Vaganski vrh nije tehnički zahtjevan, ali traži kondiciju i dobru pripremu, pogotovo u toplim mjesecima. Uspon iz Bunovca jedan je od najlakših pristupa – zahvaljujući visokoj početnoj točki, ukupna visinska razlika iznosi oko 550 m, a sama staza je duga oko 5 km u jednom smjeru. Idealno za one koji tek ulaze u svijet planinarenja.
S vremenom su počeli pristizati i drugi planinari iz raznih smjerova – iz Struge, s Ramića dvora, pa čak i sa Svetog brda. Atmosfera je postajala življa, ali osjećaj slobode i mira ostao je netaknut. Dugo smo ostali na vrhu – uživali, razgovarali, slikali se i upijali ono što planina daje – veličinu i tišinu.
Povratak i zasluženi predah
Povratak prema Bunovcu tekao je mirnije i opuštenije. Iako je vrućina ostavila traga, osjećaj ispunjenosti i vedra atmosfera davali su nam novu lakoću kretanja. Staza nizbrdo bila je ugodna, bez zahtjevnih dijelova, pa smo hodali ležerno, bez žurbe. Povremeno bismo zastali, osvrnuli se prema Vaganskom vrhu i dopustili pogledu da još jednom obuhvati prostranstvo neba i planine iza nas.
Nakon silaska, odlučili smo se odmoriti u hostelu Sveti Rok, mjestu koje je pravo otkriće nakon napornog dana. Ljubazno osoblje, hladovina i okrjepa dočekali su nas kao stari znanci. Sjeli smo u dvorištu, skinuli gojzerice i pustili da se dojmovi slegnu.
Ovaj uspon nije bio samo fizički napor – bio je to doživljaj. Spoj zajedništva, prirode, tišine i ponosa. Za neke je ovo bio prvi korak prema ljubavi prema planinama, za druge podsjetnik zašto se uvijek vraćamo.
Velebit pod nogama, sunce iznad glave – možda najbolji opis onoga što smo doživjeli. A planina? Ona čeka, strpljivo i postojano. I opet će nas pozvati.